Arte Guy

Mjesečina. Sjaj na tvojim usnama. Slabo svjetlo drhti nam u zjenicama. Dah je uznemiren, drhtaji struje kroz naše dlanove, šake sklopljene, riječi potekoše kroz muk i tamu, razbiše strepnju. Pokreti se prepoznaše, jezici se dodirnuše, i buknu vatra, ni suze radosnice, ni hladan vjetar oko nas, ne ugasiše je, sad si tu, pored mene, sad nisi sama sad je samo tvoja samoća usamljena.

U daljini borba se sprema, rog i huka njegova moćna, dižu maglu pred očima, Noć bješe gladna. Vreli povjetarac, huka, ustajali miris krvi, mrtvih glasova mukla vika, zoru dozivaju živi. I dozvaše je, dade im ona pramen sjaja, zagrliše je, ali tamnoj noći nikad kraja. I uzvici, patnja, mrak, smrt crna, ognjena, rasplinu ih svjetla zrak, sjaj na nebu, nada svilena. Sam ostadoh, gledajuć' u sunce, mračan postadoh, Čekajuć' braću i sestrice. Prazan postah, blijedo mi lice, krav kao prah, ukocene vilice, hvatam dah, oči vide im lice, kao uzdah, lebde kriomice, u umu kao dašak vjetra, njihov glas, pucaju puške, Ne čujem ih! Sada oluja grmi, sijeva, pred očima lije kiša crvena, vrištim, rog, huka, magle nema, noći nema, njih nema, samo rijeke modre, teku kao vrijeme, moje suze im pritoke, moja duša, čamac na njima, zora i rog. Vodiči moji.

Sanjam

te noći teške,

i mračne hodnike

sudbine,

što tragove krije.

Sanjam

tužne trenutke,

plačem nad grobovima

neznanih.

Sanjam

snove užasne,

kreature rogobatnem

kako zemljom

mojom haraju.

Sanjam

i sanjam,

a da san ne dolazi,

i sve mi pred očima

klizi u zaborav.

A tu je

preda mnom,

i neće da ide,

prokleti san.

Samo sanjam,

i  sanjam.

A sjećanja

venu

na suncu

što se gasi.

U tami gorkoj plačem,

više ne sanjam,

budan sam,

i sam sam.

San me napustio, otišao je.

Stadoh uz prozor,

i vidjeh da me isti san

čeka,

u ljudskim licima,

na cesti mokroj,

na nebu sivom,

San mi se smiješi,

odvratno. Šeretski.

Vjetar glasno bije                               Ljiljani cvjetaju                        Gorke za srce
Oko srca zimuje                                 U ruci mojoj spavaju                 Rosne kapljice
Lakomom dušu ovije                         Bez tebe se osušiše                     Liju
i sreću prikrije.                                   I uvenuše.                                Iz mojih očiju.
Molim se za                                       Molim se za                             Molim se za
                       tebe.                                                 tebe.                                         tebe.
Ti što daleko si,                                Ti što daleko si,                        Ti što daleko si,
Eh, u srcu mom što si.                      Eh, u srcu mom što si.              Eh, u mom srcu što si.

                                                                A ti,
                                                                                    ljubavi,
                                                                Tako lijepa, bajna,
                                                                Iz moje duše rođena,
                                                                                    ljubavi,
                                                                Oprži mi srce,
                                                                Dade mi krijesnice,
                                                                Latice cvijetne, i uz vapaj
                                                                A ona, bez poljupca za kraj,
                                                                Zađe za ćošak mračan,
                                                                 I postade moj san,
                                                                Što ga sanjam svaki dan.

I sanjam je,                                        I sanjam je još uvijek,                       I sanjam,
Dok mi krijesnice daje,                        Daješ mi ljiljanov cvijetak,               Da nisam sam,
I sanjam je.                                        I sanjaću to zauvijek.                        I sanjam,
                                               
                                                   Samo Tebe  Sanjam
                                    jedna ženA                A plačem u snima tim,
                        pripada srcu moM                 Molim se svaki dan,
                      jer volio sam samO                 Od Boga samo tražim
                                                      TEBE
                 a sad imam samo bijeS                 Samo tebe,
                               sad samo tugA               A sebe
                             samo težak voNJ            NJemu dajem,                                                  
                  nestale ljubavi, žudnjA              A tebe,
                 bol snivaju u srcu moM              Mirišem u vjetrovima....    

   

Noć. Svitac jedan

mi sleti na dlan.

Mali bljesak na nebu,

zvijezda nađe put svom grobu.

Vjetar, krošnje šušte.

Bol, gasne sve, nestade ljepote,

i onda šuma zavrišta,

ptice noćne potražiše svoja lovišta,

dah medvjeđi okupa me vrelinom,

mjesec se ovi zlobom,

takav mrak ne vidjeh,

svijetlijeg mjesega na zapamtih,

pođoh naprijed malim korakom,

vrijeme me povuče tupom brzinom,

i idem nazad, nazad,

vidim se dok plačem

nad humkom blatnjavom,

i idem nazad, nazad,

vidim se dok joj držim mršavi dlan,

blijed. bolestan,

i idem nazad, nazad,

vidim se dok je ljubim, grlim,

od kišnih kapi da joj obraz spasim,

i idem nazad, nazad,

vidim se dok je čekam na asfaltu vrelom,

divim se njenom osmijehu smjelom,

i idem nazad, nazad,

vidim se dok je iza ćoška gledam,

njen korak da vidim, miris njen da udahnem,

i idem nazad, nazad,

vidim se dok ulazi sa smiješkom nevinim

u srce moje, taj trenutak pamtim,

i idem nazad, nazad,

vidim se dok gledam za njom, opčinjen,

jer je prvi put u životu vidim,

a onda, nazad ne mogu više,

jer moj život počinje sa njom, kao kapi kiše,

koje zajedno se začnu visoko gore,

i nestanu kad u vremenu ispare,

                                            zajedno.

Jer mi smo kapi kiše,

od nas nema ništa više,

sem kapi, kapi,

i ništa više od kapi,

od kapi suza, što mi sad pogled prekrivaju,

od kapi njenog života, što mi srce potapaju.

Jer mi smo kapi kiše,

od nas nema ništa više,

sem kapi, kapi,

kapi kišnih, što putuju

                                      zajedno.

Još jednom pogledah u mrak,

osjetih vrelinu što je nosi zrak,

zatvorih oči i postadoh

                                          kap.

Pogreb. Kisa je rominjala. Kapi su kvasile stare spomenike, slijevale se u male blatne barice u kojima se kupalo tmurno nebo. Pogled mi je bio mutan, kisa i suze su mi skrivale oci od pogleda na drveni sanduk. Sav moj zivot otisao je u toj drvenoj kutiji. Svi me posmatraju dok dlanom grabim blatnjavu zemlju, dok gnjecavim blatom zatrpavam bolne uspomene, a one bas kad ih najmanje trebam, obigravaju oko mene. Svi me razumiju, svi sve znaju, shvataju konacno bol tog bica, strast mladog srca, zivota, ugasenog tako rano. Zagrmilo je negdje daleko, stakla na autima zazvecase. Da li da dignem glavu i pozdravim nove kapi? Cucnuo sam. Gledam kako zadnji obrisi sanduka nestaju u bezdanu tom, cini mi se. I onda, dolazi zemlja. A kad je nestalo zadnjeg traga smedjem sanduku, srce mi je prepuklo, suze su topile zemlju,-brze nego sto je pobjesnjela oluja ikada mogla. Bez snage da ustanem, jecao sam, munje su prolazile kroz moje prazno srce, grmile su dalje, tutnjajuci. Gomila je isparila, ostao sam sam tu, cekajuci sunce. Svestenik me dugo gledao, kao da je osjecao bol u svojim rukama, u toj knjizi sto ju je drzao, naposljetku je i on otisao. Noge su me izdale, pao sam na blato, ne mogavsi otvoriti oci, suze su slijepile kapke, a nisam ni imao sta vidjeti. Sve one kojima sam se divio, koje sam volio, na ovom groblju su snivale. Oboje. I ona koju sam prvu volio i prvu izgubio, i ona koja je moje srce oporavila i kao nikad dosad ga osvojila, ona cije su oci sjajile u mraku, ciji sam dah svaki put pokusao uhvatiti, obje su tu, j.edna do druge. Vise ih nema. Nisam srecu ni stigao udahnuti a vec je tuga prekrila obzor... Ustao sam, kada je mrak vec poceo odijevati groblje u crninu, ni sam ne znam koliko je vremena proslo, koliko sam dugo camio tu, razapet izmedju 2 groba, utucen, trazeci nacin da ostanem sa njima tu, zauvijek. Vrijeme utjeha je proslo, nakon prve humke su me tjesili, nakon druge su cutali. Ni Bog, ni covjek ne znaju sta da kazu. Bog ostavlja izbor, covjek ce ti dati laznu nadu… Polako hodam. Padam stalno na koljena. Zasto me svi gledaju? Ovako blatnjavog, mokrog, sta je tu cudno? Svaki dan to vidjate. Samo ne vidite ono sto me ucinilo tom odurnom strahotom, ne vidite bezdan u mom srcu, ne vidite ni mene, vidite samo osusenu ljusturu, koja nikad nece prizdraviti, vidite ostarjelo lice mladica… Vidite li te oziljke, ta zigosanja, ta crna ugljena slova, ta imena sto vriste bezglasno, kroz mene tugujuci, vidite li ta bica sto u meni spavaju, sto od njih glave okrecete... Ulazim u kucu. Slaba mjesecina igra na prozorima. Na krevetu sjedim, oci zatvoriti ne smijem. Toliko slika vristi iz tame mojih misli, mog ispraznjenog srca sto rita u prazno. Kako da gledam u tebe kroz ovaj mali prozor mjesece, kad te nikad, nikad sam na zvjezdanom nebu nisam trazio? Kako da udisem tvoju svjetlost, tvoj spokoj, kada ne mogu da disem sam? Mjesece moj, kako, kako to? Kako to da je vise nema?? Ti koji mi donosis mrak, donesi mi jos jednom njen glas, njen dah, samo jos jedan dodir i vrele usne… Znam da ne mozes, blaga su tako daleko, propala su mi kroz prste, a ne mogu da kopam, da ih nadjem… Hodam gradom, neprimjetan kao zrak, taman kao noc, jezdim vrelinom jutra. A onda me sasijece nesto, u dah mi ulazi i krade ga. Onaj isti osmijeh. Prosao je pored mene. Onaj isti osmijeh. Taj osmijeh, taj, taj osmijeh sto bjese moj, otisao je. Osvrcem se, nestao je iza coska. Stojim jos tu. Razmisljam. Nemam vise sta dodati u zivotnu jednacinu. Trcim… Svestenik, knjiga i ja. Opet smo na pogrebu. Sada su tri humke. Krug postade krug. Sad smo zemlja. Mir. San. I mjesecina… VOLIM TE

NEMOJ DA SAM SAM

NEMOJ OPET DA ME BOLI

JER ME STRAH

 JER NE MOGU VISE

 JER NIKO NE ZASLUZUJE OVU BOL

JER BOLI

 JER TRGA I KIDA

TA BOL

 IONAKO SLABO SRCE

ODAVNO U OZILJCIMA

 MOLIM TE

VRATI SE

 VIOLO MOJA

Osjetim te,

Tvoj dah magli

Pogled moj.

Osjetim te, kako

Tečeš venama mojim,

Kao rijeka.

Osjećam te I sad,

Kao I svaki

Dan,

Sve više, više…

A ti?

Gdje si?

Prošli su dani,

Nema te,

Hoću da zaplovim dalje,

Ali nasukan na tvojim obalama,

Nigdje mi tvoj pogled

Tvoje sjajne oči,

Ne daju da idem.

Jednom te dodirnuh,

Jednom, samo jednom,

A ti si zapalila

Vatru paklenu,

srce mi gori,

a neće da izgori.

Ne stigoh te tad,

Ni poljubiti, sve

Bješe

Tako brzo.

Sad si me ostavila,

Da se pitam.

Usne tvoje,

Od kojeg anđela

Si ukrala ukus  njihov?

Miris tvoje košulje,

Od kojeg anđela

taj opojan mošus

 ote?

Tvoj dodir,

Taj jedini, jedini, zašto si ga od mene

Otela?

Kad on bješe,

Sve što imadoh…

I plačem anđelima,

Ali svaki te

Nevinom proglašavaju,

Maštam pod mjesečinom,

Pitam noć I dan,

Kad ću tvoj dah

Na licu svom

Osjetiti,

Dok nas sunce

Obasjava,

Dok sjene igraju na

Obrazima našim,

Dok tvoj užareni

Dah topi sve

Brane mog srca,

Dok sjedimo na obali rijeke, što

Teče, teče, teče…

Još smo tu.

Još nam usne podrhtavaju.

Čekam vječnost,

Da ti kažem

Da te

Volim.

Bojim se da ti kažem

Koliko te hoću

Koliko mi treba

Tvoj topli obraz

Tvoje tople usne

I srce mi lupa

I ne

Da mira

A glas mi puca

Dok se gase svijetla

Dok mrak pada

I tišina vlada

I blizu si

Tako blizu

Osjetim vrelinu

Daha

Osjetim pogled

Na sebi

I ne opirem

Se

Dajem se

I ne sustežem se

Prihvatam sve

Što daješ

Ne tražim ništa

Samo

Grlim tijelo

Tvoje vrelo

I ne dam

Da se

Odmakne

Želim da griješ

Srce moje

Tvoji osmijesi

Tvoja slatka koža

Upijam te

Čuvam

Čuvam dok nas više

Ne bude

Dok nam propast ne dosude

Tu ću biti pored tebe

Zauvijek

Čekam te

Gdje god da

Odeš

U srcu imam te

I plačem nad

Suzama tvojim

I smiješim se svakoj

Toploj tvojoj

Riječi

Baš sam opčinjen

Disati ne mogu

A da te

Ne gledam

Tvoje lice kako se mršti

Dok sanjaš

Tvoj dah hvatam i udišem

Ga

Da ne ispari

I ne dam ga

Tvoj dah

Nikome

Jer volim te

I sanjam te

Na javi.

Svira klavir

Notom izmoždenom

Vrište žice

I glazbala mukla

Što ga prate

Raštiman orkestar

U bezdanu scene

Pozornice naoštrene

Gubi ritam

Tope se krešenda

U molovima

U durovima

Skalama

I lagama.

Note na papiru

Blijede pod sjajem

Otužnih

Žutih reflektora

Gudala

Žice nategnute

Stružu,

I stružu

Beskrajno

Cvileći-

Za njima

Duh

Dubokim glasom

Trese

Drvene klupe

Još drvenije scene.

Dah moćni

Rogovima

Labave stubove

Obara.

Trube u

Jeci

Viču,

Ušutkuju

Orkestar taj,

Bez vodiča…

Gledam ih

Bespomoćno,

Zamukla su moja leđa,

A moje čelo

Izbora se u

Trenu,

Kad se rodi taj

Raskalašeni

Taj raštimani,

Taj cvileći,

Taj rastreseni

Nemirni

Bolesni

Užareni od bola,

Bijesa,

Nota crnih,

Taj orkestar.

Zima je,

Vani snijeg

Vije. Sam.

Na prozoru stojim

Čekam povjetarac

Da snijeg s grančica

Tankih

Obori.

Da im olakša.

Čekam povjetarac

Da mi misli

Raznese.

Boli me sve

I nagomilana sjećanja

I istina bolna

I samoća

Što me jede

Dana svakoga.

Još čekam

Malu priliku

Što se kroz snijeg

Probija,

U zimskoj noći.

Još čekam dar

Svojoj

Samoći.

Ali svjetla se

Samo gase.

Daljina srce ždere

Moju dušu

Dere!

I kraj dolazi

Zvijezda padalica

Dušu moju čeka

Jer

Nema riječi

Samo bol

Samo rane su tu.

Samo san

Mi preostaje,

Samo mi san

nedoostaje.

Samo mi

Ti nedostaješ

Samo me ti

Osuđuješ

Na samoću

I kraj.

Vrući dah

Iz tvojih nosnica

Blizu je.

Budi me

Iz sna tvrdoga.

Sve si bliže

Vatra ti u očima

Blješti.

Topi se odbrana

Moja.

Mrve se stakla

Očiju mojih.

I naglo dan

Sviće. Sva

Svjetla se pale.

Zidovi se obaraju.

Nebo se probija

U sobu malu.

Tama

Nemoćno vrišti.

Tresu se ramena zemlje.

Pomiču se mora

Sva.

Jer goriš

U očima mojim.

Izgaraš tu na grudima

Mojim

I nestajemo oboje

U plamenu

U munjama što

Prostor paraju.

Gubimo tlo pod nogama.

Svijet sav nas gleda.

Večer stići

Nikada neće.

Vrelina me orži

I ključ srca mog,

Istopi se.

Brave na njem'

Pucaju,

Vrata škripe,

Upih vrelinu svu

U srce što

Kuca ludo.

Opet spavaš,

Ohladi se tvoj dah,

Mrak.

Milujem ti

Obraze,

Tu si

Zauvijek.

Zauvijek

Moja.

Gledam tu kišu

Kako prozore

Pere.

Cupkaju kapi

Na ulici.

Vjetar moli,

Zavija u bespućima,

Međ' stablima

U krošnjama plače.

Nosi tvoje riječi,

A onda,nikad

Ne bi tiši.

Daje mi vjere

Daje mi vrijeme

Svijeta.

Uzima nadu.

Gledam k nebu.

Sad su crne

Te kapi...

Trče k meni,

A onda me mimoilaze

Kao da ne kucaju

Svake noći

Na prozoru mom.

Još vjetar huči

Još uvijek moli.

Tako tiho,

U beznađu

Ori se plač njegov.

U dahu jednom

U izdisaju mokrog dana

Gledam u oči

Tog vjetra

Što mi ne da mira.

U oku samo

Suza i praznina.

Nema više

Onog istog vjetra

Što nam kosu

Petljaše

Na ravnicama

Gdje nestade

Duša svijeta,

Huka

Vjetrova silnih.

Nema je.

Nema ni njega.

Vjetra

Što nas nekoć

Dizaše do zvijezda,

Sunca

 i mjeseca.

Izgubi mu

Se trag

U davninama.

Prođe prek' njeg

Vrijeme.

Il' mi se

Samo crni...

Gdje je

Gospodarica

Kiše plahe,

Vjetrova bučnih

Silnih u rici,

Blagih u tuzi.

Utopile su se

Riječi u

Malim baricama

Svuda unaokolo.

stojim i dalje

Još dajem kiši

Da pere grijehe

Još dajem vjetru

Da mi tijelo

Šiba. Dajem mu

da se sveti za

krivicu što je

Sručih na njega.

Nek me šiba vjetar

Dah njen,

Nek me šiba kiša,

Suze njene,

Nek me peče savjest

Pogled njen. Nek boli,

Nek me boli,

U danima ovim

Olujnim,nek

Me boli srce.

Pod nebom ovim

Crnim olujnim

Stojim.

Nek vrijeme prolazi,

Kao riječi njene

Pored mene.

Ja ću stajati

I dalje. Tu

Baš tu.

Na tom mjestu

Zadnjeg pozdrava

Našeg.

U toj bari,

Što me nemilosrdno

Vuče, dok sat

Otkucava

Vidiš, čekam te

I dalje.

Sjećaš li

Se raskršća

Stabla starog

Na tu stranu

Idi,

Kud njegove

Grane pužu

K nebu.

Naći ćeš me

Moje tijelo moju dušu

Moj blistavi pogled

Taj sjaj očnih

Zjenica.

A naći ćeš i

Nešto novo.

Naći ćeš

Tugu.

Ne znaš šta je

To?

Naučiću te

Ako ti ikad

Ako ti ikad

Vjetar donese ove

Riječi.

Ako ikad

Nađeš raskršće

ako ikad te

Grana usamljena

Usmjeri

Ako me ikad

Nađeš

Tvoj sam.

Ja, moja ljubav

Moja sreća

I moja tuga

Što je glas

Tvoj izbrisati

Nikad

Neće.

Gledam te
Uporno u oči
meni tako svete,
izvor moje moći.

I kapke ne sklapam
a prolaze godine, skapavam.

Tvoj spokoj me plaši
dah tvoj, nikad tiši.

Boli me srce
nešto me gazi
noću sam brojim ovce
niko me ne mazi.


I kapke ne
sklapam
prolaze godine
skapavam.

Zamišljam ti usne
i lik
A uspomene bolne
u glavi uzvik.

I nema te. Nema
I nema te.
Nema.
Tako si daleko.
Postala si svako.

Samo moje misli tragaju.
Samo moje misli maštaju.
Sam sam.
Sam
Sjedim i gledam
u te zelene oči
i plačem. Jer tebe
više nema.
(Time is runnin', Clock is ticking...)
Sjećam se
a tvoje oči zatvorene
Sjećam se
a srce mi vene
Sjećam se
tvoj osmijeh u meni gasne
Sjećam se
usne ti hladne
Sjećam se
tvog lika kad svane...

I nema te... Nema
Prolaze godine
plaču uspomene
Skapavam
Vrišteći.

Sjedim sam
i gledam sam
u te zelene oči.
Dah mi nešto koči.

Prašina pleše
na ramu starom
iluzija puca
staklo puca
slike se razletješe
sve mi ispade
sve mi kroz
prste prođe
i sreća
i ljubav
i život
i ništa nemam
nit mi ostade šta...

Prolaze godine
Plaču uspomene
plaču slike na podu
a ja nebeskom svodu
okrećem se, molim da me
uzme
JER
NEMA TE. NEMA...
NEMA TE... NEMA TE... NEMA...
( And clock is ticking, time stopped who knows when, I'm still alone...)

Pritiskuju me

i dan i noć.

I glas i tišina.

I sve što ikada

imadoh.

Uspomene na nju,

tako čarobne,

paraju srce.

Pokreti sreće,

ushićeni, uzdrhtali

glasovi,

bubaju mi u glavi.

Zašto je tako teško?

Zašto preboljeti ne mogu?

Zašto uspomene ne blijede?

Stojim usred prostora,

gledam, a ne vidim ništa.

Samo vidim nju.

Ona ne vidi.

Mene.

Sada smo u drugim

svjetovima.

S kim sad ona provodi dane?

Ja ne znam.

Mojih dana nema.

Sve su noći.

S tugom

s nemoći.

Srce plače

grcajući

dušu pritiskujući

lomeći je.

Nebo mi nad

glavom

visi.

A ja gubim sve.

Gubim tu bitku

gubim neslavno

bez glasa vičem.

I zvijezde dozivam.

A one u smijehu

umiru

gledajući bespomoćni

svijet.

Kojeg mrzim.

Kojeg prezirem.

A bez njega ne mogu.

Ni bez nje ne mogu.

A razdori k'o rascjepi.

Dašak vjetra joj kosu

miluje.

Tanke niti prkose.

A duša joj daleko.

U krilu mjesečevom.

Ne dižem glave.

Riječi mrske tek trebaju

doći.

A ja nemoćan

pred njenom prirodom.

Drhtim od straha

pred njenom olujom.

Nestajem u njenim

očima svijetlim

utapam se.

Nema me više.

A onda riječi krenuše.

Brza bujica me satra.

a onda sve sporije,

dok udahnuh.

Postadoh

njena

Jedina ljubav.

Voda crna

niz leđa mi teče.

Suze se skamenjuju,

duša se odlama.

Hoće da ostane blizu tebe.

A ja drhtim.

Od plača gubim dah.

Srce vrišti iz sva glasa.

Njene poruke više

ne griju.

Njeni dodiri,

da li znače išta.

Njene riječi,

kome govori.

Da li u njenom srcu,

ima barem kap ljubavi,

kap eliksira koji ce dati zivot,

odagnat suze.

Plačem na klupi usamljenoj.

A ne zna se ko je usamljeniji.

Kvasim teškim kapima

crnu zemlju,

crvene mi oči

od tuge ne vide.

Sjećam se prvog dana.

Lijepog osmijeha na njenim

usnama.

Daha uzavrelog sto je žario

hladni zrak.

Gledao sam je

sakriven hrastovim granama.

Tad mi život poče.

I ljubav nevino srce nače.

U sreći bijah.

I onako brzo kako je

zavoljeh.

Ona me prestade voljeti.

Isprazni joj se srce.

I pogled njen pobježe

u stranu.

A moje suze,

moja tuga,

sve što čuvah,

krenuše.

I ne stadoše.

Nikad više.

Neću voljeti, dok

god u mojim snovima

mojoj dusi ona živi.

A ja da umrem.

Umro bih samo ja.

I ništa ne bi ostalo.

Samo zemlja.

Što je zaljevah suzama.

I ključevi života moga,

vrata njenih.

I svega što izgubih.

Biserne suze

u očima zablistaše.

Uzdah usamljeni se ote.

Letim sjećanjima

i ne stajem.

Boje nariču

plaču i mole.

I ništa ne ostaje

u njedrima

sem gorčine,

samo vječnost

duga, tako dosadna

bezvrijedna

samo kukavicama

zadnja nada.

Moje zadnje mjesto,

moja zadnja nada,

zadnji pogled zamućen,

u tvom srcu spava.

A tebe sad nema.

Nije te bilo ni jučer.

Sama više biti nećeš.

Dolazim, a teško mi je.

Naš hrast. Ostaje sam.

Naše zvijezde. Sad sijaju

za nas.

Naš dom. Prazan.

Duše nam...

Gore visoko.

Moja ljubavi.

Moje srce.

Moja dušo.

Ti podlo biće.

Zar kraj si vidjela.

Tako brzo, kao

odsjaj u tuđim očima.

Znao sam, u tvojim ispraznim

lažnim uzdasima,

vidio sam spodobu.

Pun tebe, u svojim

porama te čuvah.

Ti pobježe.

Sanjao sam tvoje brze korake.

Sanjah kako nestaješ

u gustoj magli.

U toj magiji i ostah.

A znala si da je

tvoja krv vrela

meni eliksir.

Sad te nema tu.

I sad sam slomljen.

Razbijen.

Urušen i nestalan.

A onda ću i nestati.

Nestat ću u moćnoj čaroliji.

Utonut ću u vječnost.

I nikada,

kunem ti se, nikada

me više nećeš imati.

Moj dodir neće milovati tvoje srce.

Moje usne tvoje zaboravit će.

Moja krv tvoja više biti neće.

Moj miris u tvojim nosnicama

nestat će sutra.

I nećeš moći bez njega.

Ni disati.

Ni jesti.

Ni živjeti.

A onda ćeš mi doći.

I ostat ćes sama cijelu vječnost.

Jezdi užasni mrak

Nebeskim ravnima,

Plaču nebesa,

Krvlju pokvašena.

Konjanik sneni

Galopira na vatrenoj stihiji

Ni vjetar plahi

Ni kiša ljuta

Njegovu mržnju ugasit' ne mogu.

Ni nebeska muzika

Ni nebeski plač

Dušu mu ne otvaraju.

Samo gnjev bukti

U tmini

Osvjetljavajući blatnjavi put,

Samo tama zivi u srcima sto ih kida

Iz tijela bezbožnih.

A on jaše,

Uzdiše plamen

Dok mu pluća gore

U zadnjem izdisaju

Svjetla u planinskim očima

Samo konjanik

Na ravnici zaklanih

Jaše hirovito,

Gazi silovito,

Vatrena kobila mu riče

Od straha juri

A sama je sebi strah.

Ne bješe to ti.

Ne očekivah ni da ćeš biti.

Ali lagao bih kad bih rekao

da nadu nisam oslobodio.

Još malo plovih sjećanjima

izgubih se u snovima.

To lice skoro zaboravljeno,

zapljusnu me tužno.

Tiho se odmakoh

gledajuć' u oči plave.

Ne, to nisu one prave.

Pobjegoh.

U sjenama se skrih.

Da mislio ne bih.

I u vrelini uspomena budnih,

glasova upornih,

sjećanja neizbrisivih,

pokleknuh.

I kao što svaki dan,

drugoj uspomeni rođendan,

rane previja,

polako i ubija.

Ubija riječima.

Dok ne ishlapim.

Sam sebe ne iscrpim.

Ubija mislima,

što ko gnoj masni,

dušu lažnim spokojem puni.

Nedodirljiv, prazan,

bespomoćan,

lutam beskrajnim ulicama,

uspavan snovima.

Ne znam da se borim,

samo lebdim

u beznađu,

opčinjen duševnom glađu.

Smijem se prosjacima.

A s njima plakati bolje je.

Kulturnije je.

Dajem se grijesima.

Kao da očaj opravdat mogu

dragom Bogu.

Ovaj sonet otegnu se,

tužbalica tužna nastavi se.

U potrazi za iskrom,

za srećom.

Riječi blage,

mojoj duši drage,

žude za ljepotom,

za plavim okom.

A plavih očiju toliko,

a nijedno plavo,

samo jedno je pravo.

Nije oko svako

kao od ljubavi moje,

kao to oko plave boje.

Ne, neću pisati više

neću vikati glasnije od kiše

što kvasi papir taman

tako pun, a tako isprazan.

Pun riječi skliskih,

velikih, a beznačajnih.

Silovit pir oblaci zaigraše

snagu iz duše mi izvukoše.

Padoše moji soneti  u blato,

starac sto naiđe uzdahnu na to,

papir crn i blatnjav diže:

"Tuga kroz tvoje riječi gamiže,

sonet ovo nije,

usamljena duša ovdje miruje.

Sine, u dobroti ljubav nađi,

u starosti život prepusti svađi,

nek se biju prošlost i budućnost,

za jednu slatku kost,

za tvoje sjećanje

uspomene,

ljude,

nade,

ljubavi vrle,

tuge gole,

dodire tople,

poglede hirovite.

Daj da ti sjećanje

u travama sreće leži,

ne u gudurama i goletima

tuge.

Ljubim ti usne,

slatke i vlažne.

Ljubim ti čelo,

od požude vrelo.

Drhtim kraj tebe,

ne ugrija me ni ćebe.

Pogled tvoj,

odsutan, samo je moj.

Dodiri blagi plaču,

vape i nariču.

Da se ne prekinu.

Pusti dah vijuga

izdaje me snaga.

Dok tijelo tvoje sniva.

I završi se sonet

ugasloj ljubavi zadnji cvijet

na tajnom grobu

da podsjeća na muklu borbu.

Katedralina ruža

svjetlošću se oboruža,

i baci pogled bez stida

na priliku što rida.

Na mene

čovjeka bez sjene.

Koji rida.

Radi bića voljenog.

Na silu oduzetog.

Bez stida.

Mrzim i to sunce

sto gleda u moje srce.

Viri bešćutno.

I povrijeđuje silno.

Rane ne zarastaju

nit' nestaju.

Samo nade nestaje

samo suza opstaje.

Kad i njih nestane

i duša presahne,

ostaješ ljuštura.

Kao i ja.

Kroz svijet puzam k'o zmija.

K'o pijavica.

Hodam tupim gradom.

Dah vreli za mnom,

tupo se otupi.

I u hladnoći srcá se utopi.

Oblaci srljaju bezbožno.

Pod njima, sve jadno.

I čovjek, radnik.

I čovjek, mučenik.

Pod nogama pločnik ispucali,

u procjepima cvijet rascvjetali

plače.

Jer ga svi gaze.

Gadosti ne zaobilaze.

Ni bodlje ni drače.

Novi čin soneta tužnog

u njem' ni lijepog ni veselog.

Samo potišteno groblje.

I ništa bolje.

Jest'. Samo groblje i grob.

Samo ja, božji rob.

A ni ropstva ni robovlasnika.

Tu je samo mrka, siva slika.

Tebe i mene.

Sjećaš li se noći jedne,

kad nas san zajedno snađe.

I iz tog sna ne pobjegosmo.

I ne morasmo.

A ti onda izađe.

Davno vjetrovi silni

protutnjaše k tmini.

i mene ne ostaviše.

Neg me za ruku uhvatiše.

Tuga me prošla.

Nepomična letargija ovila.

I ostavila samog tu.

u burama, u životu.

I tek sad znam

da sreća nema ni lik

niti kakav oblik.

Tuga čista nam

je podloga života.

Sreća, prevrtljiva rabota.

Da mi je iz grada ovog

otić'. Epitete krasnog

da zamijenim dalekim.

Nesretnim. Krajnjim.

Da odagnam uspomene.

Fleke lijepe, sad tamne.

Da me stare ulice

ne podsjećaju na tvoje lice.

Ne želim tvoj lik

u mislima da ti pravim spomenik.

Pusti me da živim.

Životom skršenog bitka

Pred očima slika,

bez žara, samo boja.

Duša kida sebe,

ne mogu bez tebe.

Ni disati, ni snivati.

Ni živjeti. Samo patiti.

Bez sanjivog osmijeha

bez blagog daha

na mom vratu,

moj svijet je u ratu.

More mi nogu

kvasi.

Da me od tuge spasi.

A ja ne mogu

da dahnem.

Da ti konačno mahnem.

Nema kraja sonetu tužnom.

Oči mi prekrivene koprenom,

ne vidim mnoštvo stihova

što na hartiji spava.

Ne mogu ga završit'

nit' bol prekinut'.

Samo nek' riječi lete.

Nek' budu pismo osvete.

Kome da se svetim.

Bogu

ne mogu.

Kome da srce otvorim?

Onom grobu,

što nijemo čuva utrobu.

Očaj me obgrli.

Na sve strane hrli.

Trese gore.

I raspiruje vatre.

Tako taman svijet

me pritišće k'o avet.

Sudba lažno uljuljkuje,

nadom svijet truje.

Smijem li svijetu truhlom,

jadnom, čemernom,

obznaniti svoj jad.

Il' da još patim,

dok tugu ne zaboravim

il' da nestanem sad.

Sonet silni se raspade.

Kao slika ispod vode.

Kao pjesma zakopana bukom,

nestade sonet s hukom.

Plaču rime. Plaču

riječi.

Plačem i ja.

Plače duša moja.

Pa se ne osvrnu niko.

Tuga u očima mojim

gori žarom paklenim.

Moj sonet ne pogleda niko.

Ni svijet što pati,

izgubljen u nebeskoj karti.

Vrijeme bola je prošlo,

lahko nije bilo,

al' ni tuga beskrajno trajati

ne može. Kad tad će nestati.

Grad svih mojih jada,

postade mi zadnja nada.

Da ću se konačno usrećiti,

ili barem smiriti.

Nema više malog cvijeta,

među pločama ispucalim,

sad je među blaženim.

I opusti me misao ta,

nikad nije bila ljepša,

niti tako lakša.

Divan bješe osjećaj

nepatvoren taj,

kad vidjeh pramen plavi,

na jednoj dalekoj glavi.

Pohitah i spletoh se,

kad u blizini nađoh se,

i pogledah u oči biću divnom,

nađoh se u plavetnilu nebeskom.

Osjetih davni vreli dah,

kako jezdi ravnicama

i dolinama.

Lik tvoj ugledah.

Ali ipak dalek,

stran i krhak.

San,

što mi oči

i misli

posjećuje,

u njemu

tebe vidim.

Obasjana

mjesečinom,

na vjetru,

tvoja odora

anđeoska

se vije.

I onda

spada.

Dolijeće

do mene

na dalekoj

kuli.

Osjetih miris,

prože me

miskin.

Tvoj dah

lebdi

u mojim

nozdrvama.

Tkanina tanka

mazi

mi dlanove.

Sjećanja,

rođena

u ovoj

kuli,

zovu suze.

Vani prolom

oblaka.

Kiša pljusnu.

Pade jedna

kap.

Pa druga.

Pa treća.

Pa još

jedna.

Pada kiša.

Da sakrije

očaj moj.

Da potopi

rijeke

suza mojih.

Da se

suze

moje

ne vide.

Da ne

dokažem

i ovoj

kuli

da sam

sam.

Dan skonča.

Vatra se ugasi.

More utihnu.

Mjesec bdi nad vremenom.

Bijele vlati plove bespućima.

Obasjane slabom,

mjesečinom.

Kidaju mrak.

Zadnja krijesnica,

bez krijesi osta.

san ih pokri,

plaštom,

beskrajnim mirom.

Grane, šušte.

Tu sam.

Medu njima.

vjetar, ljut,

po licu

šiba.

A ja.

Sutim i sanjam.

Da nisam sam.

A strah.

Moje kosti trese.

Sova sa grane jedne,

daleko od mene,

huče.

Noći se bojat nemoj.

Sebe se boj...

Ljubavi moja.

Je li srce moje

slomljeno?

Šta mu uradi?

Ljubavi!

jesi li ga

mržnjom ispunila?

Ljubavi!

Jesi li ga

magijom moćnom

sunovratila.

Jesi li ga

grijehom zavela?

Pa bacila?

Možda da odem?

Da zauvijek

nestanem?

Hoćeš li?

Ja bježim

da bez duše

ne ostanem.

Da ovo nije

san, mora?

Štipni me za

obraz.

Ne, nije san.

Nije!

Hoću li vikati?

Vičem!

Volim li te još?

Pitaš.

Nikad prestati

smio nisam.

Voliš li ti mene?

Smiješ li mi

srce prepoloviti?

Il' ćeš se

smješkati

i dalje?

Ne.

Ne volim

više tvoj strah.

Ni tvoje usne.

Ni tvoj pogled.

Reče ona.

il' to

rekoh ja.

U glavi

stihova nestade.

I tebe.

I srca.

I duše.

kissing

Zvijezde

zvijezdama

namiguju.

Trepću.

Vjetar pramen

njene

kose plave

diže.

Oči blistave

u mraku

sijaju.

Smijemjoju se.

Ruka njena

hladna

u zimskoj

noći.

Traži.

Hladna koža

uz moju

me grije.

Jedan

prst

mi usnu

pronalazi.

I tu ostaje.

Dišem

sporo.

A srce

lupa.

Vlati kose

nam se

na povjetarcu

sudaraju.

Blizu smo,

jedno drugom.

I osjetim

joj dah.

Vreo,

zove me.

Da joj

tijelo hladno.

Ugrijem.

zlo mi je

od teške sposobnosti

ljudi da jedu smeće

i preživljavaju.

životinje su plemenitije.

Razjarena životinja

umrijet' će

boreći se

protiv nasrtaja

na njenu prirodu.

Krotka će

pod njima

od gladi krepati.

Samo ljudska bića

odvratnom spremnošću

žive, žive, žive

u nedostatku ljubavi,

žive, žive, žive

dok ih sopstvena vrsta

iskorištava.

Iskorištava.

Kada ubijamo,

sarađujemo u milionima.

Kada pomažemo,

divimo se velikim brojevima.

Deset.

Sto.

Mrzim ovaj svijet.

Pamćenje i savjest

trebaju mu.

Da se prestane

svijet nesmotreno

životom prekrivati.

Kao što plijesan

truhlo voće

prekriva.

Besjeda tiha,

kucka po ušima.

Glas tihi,

grebe po mislima.

Olovni jezik

valja kletve.

Oči, staklaste,

zmijske. Saraju.

Ruke.

I biju.

I kolju.

I ne daju.

Usne.

Smiješe se.

Misli. Dušmanske.

Siba, šiba
vjetar hudi.
Jarost kapi teških,
gazi asfalt smrdljivi.

Pucaju grančice.
Povijaju se i plaču,
guste krošnje.
Izdišu,
breze stare.
Zaboravljenih,
godova.

Zavija mokri vuk,
zvižduk međ' stijenama,
glas mu krade.
Ostao je sam,
taj vuk.
U bijesu.


Gledam jarost tu.
Gora,
kroz moje srce.
Vije.
Oluja.

Jutro,
Tamno,
Plahoća kapi,
Bare.

Nebeski plač,
silnih duša,
bez utočišta,
ni na zemlji,
ni na nebu.

San istopljen,
dan rođen,
u vatri,
Noć udavljena,
dan rođen,
u vodi.

Gledaš me.
Pokazuješ mi,
kišu na prozoru.
A ja...
Dajem ti Dušu.
Srce.
Pružam ruke.
A ti...
I dalje gledaš,
Kišu.

Ej raja šta ima..
Otvorio sam ovaj blog da bih mogao da vam pokazem moje pjesme.